Rumple's Wiggin
Danas još jedan novitet: OPI Rumple's Wiggin iz Shrek kolekcije iz 2010.
Iz te kolekcije mi je ustvari favorit Funky Dunkey (i bit će moj jednog dana, sigurna sam! :) sviđa mi se gotovo koliko i Pamplona Purple), Rumple sam uzela prilično impulzivno i posumnjala u svoj izbor kada sam ga vidjela onako bljedunjavog i ispranog.
ALI sumnje su nestale kada sam ga swatchala. Prvo: za svijetlu, pastelno ljubičastu, krasno prekriva već u dva sloja. Drugo: nijansa ljubičaste mi jako laska tenu. Ili obratno. Treće: vidim ga kao savršenu svijetlu podlogu za nail-art, u onim trenucima kada mi ne paše nude boja tipa Knockwurst, a ne želim bijelu.
digresija: Ovaj drugi slučaj ide u ladicu "nikad". Nikad ne želim bijelu. Nakupovala sam 4 ili 5 bijelih lakova, i niti jedan nije takav da ga poželim nositi. Bilo samog za sebe ili kao podlogu nail-artu. Jednostavno ne. Za razliku od crnoga, koji bih mogla nositi u svakoj drugoj manikuri. Ali to ima valjda veze s time što sam više cura za tamne, edgy manikure, više volim rockerski štih nego nježne, romantične, prozračne manikurice. - To što mi nokti nisu uvijek crni, smeđi ili tamno ljubičasti je zato što a) teško je napraviti dobar nail-art na toj podlozi i b) treba tu i tamo izaći iz svoje comfort zone. Kao danas, recimo.
Uglavnom, Rumple. Radi se o pastelastoj, nježnoj isprano-ljubičastoj boji creme finisha. Malo je rijedak, što znači da je prvi nanos neravnomjeran (ali lijepo se izjednači drugim) i da je malo teži za precizno nanošenje, ali opraštam mu. Prekrivanje fenomenalno za tako svijetao lak.
Danas se šeta s Nubar Black Polkadot. Što da vam kažem, bila sam lijena raditi ikakav ozbiljan nail-art, a jednostavno mi je prenježan (presvijetao, preromantičan, previše ne-D) da bih ga nosila samog. Osjećala bih se kao da su mi stavili zelenu periku. (Ne ljubičastu, s njom bih izašla na kraj. D'uh. Pramenove sam već imala.)
Inače, ponovno imate priliku vidjeti moju ne-manekensku ruku. Zdravstveni problemčić je trenutno pod kontrolom, posljedice su jedva vidljive na ovoj duljini nokta, kada je lakiran, a kožica, za divno čudo, izgleda pristojno (možda ima veze s tim što sam dešnjakinja, pa onda lijeva ruka manje strada od krede. Spužvu ni ne računam, to uvalim učenicima da brišu - makar riskiram da mi ploča izgleda kao Mr. Beanova Whistlerova majka ;) ) - pa nisam mogla odoljeti ne dokumentirati to čudo. :) Tko zna kad će se ponoviti.
I to je to za ovaj tjedan. Iduću manikuru možete očekivati nakon Uskrsa, pa vam onda želim unaprijed svima sretan Uskrs i darežljivog Zeku.
Volite li vi pastelne boje? Nosite li ih same ili kao podlogu za nail-art?
XOXO,
d.
Iz te kolekcije mi je ustvari favorit Funky Dunkey (i bit će moj jednog dana, sigurna sam! :) sviđa mi se gotovo koliko i Pamplona Purple), Rumple sam uzela prilično impulzivno i posumnjala u svoj izbor kada sam ga vidjela onako bljedunjavog i ispranog.
ALI sumnje su nestale kada sam ga swatchala. Prvo: za svijetlu, pastelno ljubičastu, krasno prekriva već u dva sloja. Drugo: nijansa ljubičaste mi jako laska tenu. Ili obratno. Treće: vidim ga kao savršenu svijetlu podlogu za nail-art, u onim trenucima kada mi ne paše nude boja tipa Knockwurst, a ne želim bijelu.
digresija: Ovaj drugi slučaj ide u ladicu "nikad". Nikad ne želim bijelu. Nakupovala sam 4 ili 5 bijelih lakova, i niti jedan nije takav da ga poželim nositi. Bilo samog za sebe ili kao podlogu nail-artu. Jednostavno ne. Za razliku od crnoga, koji bih mogla nositi u svakoj drugoj manikuri. Ali to ima valjda veze s time što sam više cura za tamne, edgy manikure, više volim rockerski štih nego nježne, romantične, prozračne manikurice. - To što mi nokti nisu uvijek crni, smeđi ili tamno ljubičasti je zato što a) teško je napraviti dobar nail-art na toj podlozi i b) treba tu i tamo izaći iz svoje comfort zone. Kao danas, recimo.
Uglavnom, Rumple. Radi se o pastelastoj, nježnoj isprano-ljubičastoj boji creme finisha. Malo je rijedak, što znači da je prvi nanos neravnomjeran (ali lijepo se izjednači drugim) i da je malo teži za precizno nanošenje, ali opraštam mu. Prekrivanje fenomenalno za tako svijetao lak.
Danas se šeta s Nubar Black Polkadot. Što da vam kažem, bila sam lijena raditi ikakav ozbiljan nail-art, a jednostavno mi je prenježan (presvijetao, preromantičan, previše ne-D) da bih ga nosila samog. Osjećala bih se kao da su mi stavili zelenu periku. (Ne ljubičastu, s njom bih izašla na kraj. D'uh. Pramenove sam već imala.)
Inače, ponovno imate priliku vidjeti moju ne-manekensku ruku. Zdravstveni problemčić je trenutno pod kontrolom, posljedice su jedva vidljive na ovoj duljini nokta, kada je lakiran, a kožica, za divno čudo, izgleda pristojno (možda ima veze s tim što sam dešnjakinja, pa onda lijeva ruka manje strada od krede. Spužvu ni ne računam, to uvalim učenicima da brišu - makar riskiram da mi ploča izgleda kao Mr. Beanova Whistlerova majka ;) ) - pa nisam mogla odoljeti ne dokumentirati to čudo. :) Tko zna kad će se ponoviti.
I to je to za ovaj tjedan. Iduću manikuru možete očekivati nakon Uskrsa, pa vam onda želim unaprijed svima sretan Uskrs i darežljivog Zeku.
Volite li vi pastelne boje? Nosite li ih same ili kao podlogu za nail-art?
XOXO,
d.
Primjedbe
Objavi komentar